Na planetu Udoba

na Udobi se nitko nikada nije ubio
ispravak
ovaj navod nije točan
na Udobi se nikada nije ubio čovjek

jednom mjesečno
samovoljno ode jedna lisnata biljka
slijepljenih USTA
zubi stupovi od jezika do stropa
pa je cijelo zeleno tijelo
samo jedan veliki komad mesa

USTA nisu potrebna da bi se reklo vrijeme
na sreću
funkcionalna i razdvojiva USTA
nisu potrebna da bi se podigao list
i reklo ovaj mjesec mogu ja

na Udobi još nikada nije preminuo neki čovjek
a svejedno nas nema previše
svatko spava u svom krevetu
u svojoj sobi
ponekad u tuđem krevetu
u tuđoj sobi
kad se ljubav vodila prekasno
ljepljivo
žustro pa su koraci zbunjeni
i ne znaju koji je ono njihov krevet
njihova soba

na Udobi neće tako skoro preminuti neki čovjek
pa nas je upravo dovoljno
da se svatko brine za jednu pticu
mladog medvjeda dok toliko ne naraste
da bi mogao pojesti svog čovjeka
i jednu lisnatu biljku

nitko od nas neće tako skoro preminuti
a ima nas sve više
sve teže vodimo ljubav u svom krevetu
sami u svojoj sobi
ponekad se i rastužimo
jer netko čuje da samo nagađamo
kako se to vodi ljubav

ne volim sjeverni dio udobijanskih gradova
ne jer se na sjeveru događa nešto loše
KOLJENA mogu puknuti bilo gdje
na sjeveru se grade visoke zgrade
pa se ja tresem
dok se one tresu

ne volim sjeverni dio
baš ovog udobijanskog grada
dok s južnog dijela dođem ovdje
promijenim dva tramvaja
jedan autobus
i dobro uvježbanu divokozu
pa četveronoške prevaljujem
onaj zadnji dio gdje ne može ni
najbolje uvježbana divokoza

dok s juga dođem na sjever grada
koji ću braniti kad pukne
naše kolektivno KOLJENO
a to se može dogoditi bilo gdje
pa ne mora onda baš ovdje
još uvijek ga ne počinjem voljeti
ne moram
ne volim visoke zgrade
i ne volim zamatati svoja KOLJENA

ako u sljedećem životu
ponovno začnem na Udobi
molim biti divokoza
barem dovoljno dobro uvježbana
da ne idem tamo gdje ne volim

kako si danas

sanjaš li nešto u zadnje vrijeme
crno-bijelo ili u boji
osjećaš li napetost u POTKOLJENICAMA
osjećaš li tu napetost i kad se probudiš
radi li ti tijelo istom žarom kao i prije usnivanja
što radiš kad se umiri
pušiš li još uvijek cigarete
alkohol je ostao u manjoj dozi zar ne
koliko vremena svakog dana provedeš tako da ne radiš ništa
osjećaš li tada udobijanske gejzire u svojim u POTKOLJENICAMA ili ti krivnja jede neki drugi dio tijela
kada se posljednji put dogodilo da te netko s dopuštenjem ugrizao 
žališ li još za tim dijelom sebe
ako mogu pitati je li bilo tvrdo ili mekano tkivo
koliko dugo misliš da će trebati da ponovno naraste
možeš li čekati toliko
kako si sada kad se sjetiš da je netko sjeo na tvoju POTKOLJENICU i uzeo ju sa sobom
sanjaš li da i ti drugima sjediš na POTKOLJENICAMA
možeš li se reći koje je boje bio taj san
možeš li zagrliti gejzire i nakon što POTKOLJENICE više nema
možeš li sada udahnuti
možeš li izdahnuti

na nekim drugim planetima ljudi vode ratove
nakon oružane ili gole bitke pipaju pulseve
pa mantraju:

danas
ovo je bilo samo danas
danas nekada mora završiti
i više se nikada ne smije ponoviti
ne, to je bilo jučer 
kako je moguće da onda opet danas
isto ono što je bilo jučer
danas sigurno nisam u svom tijelu
posudili su ga demoni s onog tamo planeta
ovo ne mogu biti ja
ovo ne možemo biti mi ovi ljudi

na nekim drugim planetima dalekim od Udobe
ljudi pipaju sve pulseve koje mogu dohvatiti
pa mantraju
gnječe one pulseve kojih više nema
da nekim čudom opet prorade
i dalje mantraju:

crta nije dovoljno ravna
ovaj puls je bio jako mršav
i sigurno već dugo nije doručkovao
sljedeća crta nije dovoljno zakrivljena
ovaj puls se prepolovio i savio u leđima
danas
samo danas radim crte oko pulseva
te crte se nekada moraju završiti
i više se nikada ne smiju ponoviti
ne, to je bilo jučer
jučer je bilo prepuno crta
pa kako je moguće
da su moje ruke danas opet zaprljane kredom
moje nikako ne bi mogle raditi crte
ovo ne može biti moje tijelo
ovo ne mogu biti moje ruke
ovo ne mogu biti ruke nas ovih ljudi

na nekim drugim planetima
zapravo ne baš toliko udaljenim od Udobe
ljudi peru ruke od krede
i često ne stignu pojesti doručak
jede se pijesak
jede se zemlja s ipak nešto više nutritivnih vrijednosti od pijeska
jede se kamen
jede se kreda
jedu se pulsevi

na planetu Udoba najvažniji obrok je doručak
pa ga njezini ljudi nikada ne preskaču
kava ili čaj s pravim kristaliziranim medom
cjeloviti ugljikohidrati koji se vare barem šest sati
vlakna
bjelančevine koje nitko nije iscrtao kredom
nezasićene masnoće
pa mantra:

ŽELUDAC je još uvijek pun
večera se nije stigla rastaviti
pa se cijela probava širi kao kozmos
ŽELUDAC je već sasvim pun i preuzima ruke
ostatak tijela
druga tijela i planete
ŽELUDAC nikada nije potpuno prazan
pa je u stanju stalnog širenja
proždiranja
sakaćenja samog sebe
sakaćenja tijela
sakaćenja drugih tijela i planeta
ŽELUDAC uvijek ima bar još malo mjesta
i ne smije preskočiti ni jedan obrok ili zakusku

doručak je najvažniji obrok na planetu Udoba
kava ili čaj, može i s nekim drugim prirodnim sladilom
cjeloviti ugljikohidrati čija energija postupno ulazi u krvotok
vlakna
bjelančevine koje nikada nisu imale glasnice da psuju kredu
zdrave masnoće
možda još i komad voća
pa sađenje rajčice i gnojenje izmrvljenom kredom

pola Udobe je u otporu
prema tome da se išta promijenit
a druga polovica ne može prihvatiti
da JETRENA stanica ne raste
izduženo i mršavo
nego se obnavlja i vrti na mjestu

pola Udobe je razbaštinilo JETRU
neka polovica
svaki dan neka druga
ali uvijek točno polovica
raskrstila je s JETROM i njezinim prohtjevima
da se samo obnavlja
a ne mršavi
ta polovica bi rasla i izduživala se
pa joj pozli
protrese se
i onda čudi kako je još uvijek tako zdepasta

druga polovica je raskrstila
baš s tom prvom
jer je ta raskrstila s JETROM
a JETRA bi samo htjela biti

moja JETRA nije ništa kriva
vježba
i to kardio vježbe
nikada prije utega
da ne izgubi previše snage
pa se onda nakon tuša dobro najede
samo se obnavlja i ostaje ista

moja JETRA je jedna nevina JETRA
radi vježbe istezanja
i to Vinyasa jogu
pa se sažme u ono kako je započela to jutro

tko je što radio ovaj kvartal

pšenična polja
dobro su
rastu
ove godine ima dovoljno padalina
pa nitko neće ostati gladan

plaže
i one su dobro
malo rastu pa se malo smanjuju
kad narastu školjke se bude pa isplivaju na površinu
ostanu visoko i skupljamo ih
trgujemo
ja trgujem razvedenim školjkama

šume
malo manje ali ipak dobro
krošnje podšišane za alarmantni ogrjev
i sad se panjevi malo sporije debljaju
jedna ogorčena školjka za hormon rasta

tvornice
pune ljudi
ti ljudi se množe
i uskoro će biti još jedna
tvornicama ne treba hormon rasta
one rastu same od sebe
požderale bi sve školjke koje smo skupili
samo da im damo
a ne damo

trgovine su odlično
podovi i police puni usamljenih školjki
a tek podrumi
duboki i uronjeni u užareno središe Udobe
svaki centimetar stropa jedan zreli biljni hormon

ŠTITNJAČA
bubri
ubrizgavam hormon da dobijem hormon
destiliram
ljudski hormon u biljni hormon

livade
bile su šume
ali krošnje više nikada nisu narasle

ŠTITNJAČA
još nije završila svoj kvartalni izvještaj
dvostruko veća od zadnje kronološke livade
bubri
cijedim meso da dobijem hormon

Maštovita
poema razbijena u pjesme

Piše Darija Žilić

Silba Ljutak ovogodišnja je dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike. Nagrađena je za  rukopis Kuća na otoku, koji je nedavno i objavljen u izdanju SKUD-a „Ivan Goran Kovačić“. Prije toga je Silba Ljutak objavljivala poeziju u časopisima i na portalima. Inače, pjesnikinja je rođena u Zagrebu 1999. i studentica je psihologije na Hrvatskim studijima u Zagrebu.

Pjesnički izraz u Kući na otoku simbolističko je arhetipski jer se kroz motiv majke, sjemena i rađanja odvija priča o oslobađanju. Pjesnikinja Sanja Baković istaknula je i žensku emancipatorsku liniju u toj poetskoj zbirci. Uz to, svakako treba istaknuti i motiv metamorfoze kroz koju prolazi lirska junakinja: mijenjajući oblike postaje svaki put drugačija biljka, da bi je na kraju majka posadila ispred kuće na otoku. Već u prvoj zbirci može se uočiti kako je Silba Ljutak promišljena autorica koja stvara koncept, niti jedna pjesma nije slučajno postavljena. U ciklusu pjesama o planetu Udobi koje predstavljamo u novom broju Vijenca, također se radi o vrlo zanimljivom konceptu. U mitskoj priči, svojevrsnoj kozmogoniji, autorica piše o životu tog posebnog svijeta, izdvojenom planetu, načinu života, o oblicima razmnožavanja, borbi i ljubavi.

U novom rukopisu o planetu Udobi pjesme, njih zamišljenih 45, bit će u nizu, a svaka od njih bit će posvećena jednom dijelu tijela. Ta imena dijelova tijela bit će napisana velikim tiskanim slovima bez interpunkcije. Prva pjesma je o TJEMENU, a ostale koje slijede bavit će se onim dijelovima koji idu vertikalno prema dolje.

Bitno je istaknuti i antiratnu potku rukopisa, jer su autorici za pisanje ovog ciklusa motiv bili upravo ratni sukobi u Ukrajini te u Izraelu i Palestini. Planet Udoba nijemi je promatrač tih zbivanja, udaljen od svega. I pjesnikinja se bavi životom stanovnika tog planeta, principima života i smrti na planetu koji je jednakopravno sastavljen za biljke i ljude, zelena tijela postaju komadi mesa: „samovoljno ode jedna lisnata biljka/slijepljenih USTA“.

Kroz lik stanovnice Udobe lirska junakinja kreće se od sjevernog do južnog dijela planeta, kao pustolov putuje tramvajima, autobusima i divokozama. Ponekad su pjesme posve posvećene dijelu tijela npr. POTKOLJENICAMA, kroz niz retoričkih pitanja i metaforu udobanskih gejzira. I prisutna je stalna svijest da na nekim drugim planetima ljudi vode ratove, te zapitanost o tijelu, pulsevima, jedenju i sakaćenju. No nalazimo i nesigurnost lirske junakinje, njezini se iskazi mijenjaju, nisu precizni, prisutan je i osjećaj da „danas sigurno nisam u svom tijelu“ koji kao da naznačuje i tu distancu od sebstva, propitivanje svega, spoznaje.

Planet Udoba višestruk je, polifoničan, nije antropocentričan, prisutni su drugačiji oblici rasta, srastanja, obnavljanja, otpora, i Silba Ljutak pišući o tom imaginarnom svijetu stvara maštovitu poemu koja je razbijena u pjesme, a čitanje cjeline pruža jasnu sliku. Ili se značenje niti ne zaustavlja, jer postoje sljedeći životi i reinkarnacije. I postoji jasan sraz i odmak toga ja, vlastite JETRE od tog tijela planeta koje je u otporu. Čitav taj koloplet tijela, kolanja, ubrizgavanja ljudskog hormona u biljni, donosi stvaranje svijeta koje nije moguće jednostrano označiti, jer je hibridno. Plodna polja, razvedene školjke, trgovine i „podovi i police puni usamljenih školjki“ pružaju začudnu sliku o životu na Udobi. Riječ je o vrlo zanimljivoj pjesnikinji koja svojim pjesničkim konceptima i pjesničkim stilom donosi osvježenje u mlađoj hrvatskoj poetskoj produkciji.